Da bi doista ostvarili umjeće pokreta, njegov pravilan tijek i obujam moramo svijesno spoznati postupnosti, kojom pojedine dijelove tijela uključujemo u pokret. Taj slijed je već određen njegovom anatomijom i spiralnom dinamikom koja proizlazi iz zakona zlatnoga reza, odnosa po kojem je sve u prirodi pa i naše tijelo izgrađeno.
Slijedaći dinamiku zlaćane spirale, mi moramo pokretu odrediti namjenu koja mu onda određuje i smjer. 4- D samopoimanje, pokret počinje u glavi, ne u mišićima.
Razmišljam o pokretu i osjećam kako misao dodiruje tijelo ljepotom sna koji budna sanjam.
Tada zaboravljam kineziterapiju kao svoju struku i predajem se dionizijskoj opijenosti, mojih duševnih i tjelesnih stanja. Sinestezija se širi mojim bićem. Mirisi ovog ljetnog jutra dodiruju moje misli i pretvaraju ih u zvukove djetinjstva. Postajem "dijete veselja i sreće", metafora kojom sam obilježila sjećanja na zoru mog života, riječi koje su ostale upisane u spomenaru mojih dječijih snova, riječi moga djeda. Volim mirise jutarnje rose i volim igre s kojim sam rasla. Zatvorenih očiju osjećam toplinu žala od kojeg smo gradili kule i snove. Blaga poduka čovjeka koji me je učio životu je ostavila traga u mome sjećanju.
"Pokreti koji izviru iz središta tijela i postupno prelaze na pokrete udova, su slobodni, tečni i izvedivi u svom punom obujmu i obliku." govorio je pomažući mi da nespretnim rukama ne srušim izgrađen zamak.
"Što je središte tijela i gdje se ono nalazi?" pitala sam znatiželjno
"Čisto središte je jedna točka koja se nalazi iza tvoga pupka, ali da bi ga bolje spoznala i osjetila, možeš tvoju cijelu zdjelicu shvatiti ka središte."
"Zašto je ono tako važno?"
"Ako je zdjelica stabilna i nalazi se u svojoj dinamičkoj ravnoteži, onda je i tvoj trup i rameni pojas stabiliziran pa je pokretanje tvojih ruku skladno i precizno." pokazivao mi je te pokrete završavajući zadnji tornjić na zamku od pijeska.
Miris jutra pjeska i soli, toplina sunca koju osjećam na tijelu me unose u more. Sjećam se prvih pokušaja plivanja.
"Stabilizirana zdjelica i rameni pojas će ti omogućiti pravilno pokretanje ruku i nogu", glas koji pamtim cijeloga života još uvijek organizira motoričke karte u mom mozgu. Naučila sam plivati, a glava je, bez napora, ostajala iznad razine mora.
"Udahni, izdahni " njegovi dobronamjerni savjeti su u meni budili ritam pokreta. Moj mozak je pamtio ritam disanja i usklađivao s korakom na dugim šetnjama s djedom. Taj ritam je ostao pohranjen u mom motoričkom pamćenju i ja sam ga kasnije uvijek pronalazila pri trčanju, plesanju i šetnjama gradskim korzom. Pronalazim ga i danas dok pišem ove rečenice i usklađujem ga s pokretima mojih prstiju na tastaturi računala.
Pokret je mjenjanje mjesta nekog tijela ili njegovog dijela u prostoru pod uticajem sile teže i težine tijela, u određenom odjeljku vremena, usmjerenom prema nekom cilju, energijom tvoje svjesti. To je proširena definicija pokreta i njome ga mogu bolje osmisliti i osvjestiti.
Što je energija moje svijesti? pitam se i u isto vrijeme čujem dragi glas
"To je ono što osjećaš kada plačeš i kada se smiješ. Anđeo čuvar tvoga života, pokazatelj stanja u kojima se nalaziš, to si ti kada se budiš, kada odlaziš u kupaonu, doručkuješ, odlaziš u školu, rješavaš domaće zadatke. Ti si energija, ti si zagljaj svjetlosti i tmine, ti si svijest jer si rođena kao svjesno biće".
Razmislih, utonuh u san i vidjeh dva anđela čuvara u sebi. Kasnije sam ih sretala i kada sam budna sanjala i sazrijevala u vjerovanju da me oni brane od naučenog nezanja.
Nebeski orao ili anđeli noći i dana u meni sjedinjeni
Dok zatvaram oči i svijest moja tone u san u duši mojoj nikada ne zavlada zaborav. U dubini mog unutarnjeg neba, bdiju dva bića satkana od nevidljivih niti, od svjetla koje samo srcu sja i svojom snagom to čudesno nešto u meni stalno tka. Osjećam ih kao ples na strunama snova, čutim treptaje nevidljivih krila, čujem njihov vilinski glas osjećam kako se u meni vječno mrze i vole, sukobljavaju i grle, neprestano jedan drugom zaustavljaju let, razbijaju naučenih misli splet, na kristalima mojih osjećaja lome svjetlosnu nit, jedan drugom dokazuju prave istine bit. Ponekad mi se pričinja da na pozornici mog unutarnjeg teatra vidim ples dva lepršava leptira, igru trepravih vila ili sjenke anđeoskih krila. U toj igri svjetlosti i sjene zrcale zlatno, plavkasto, srebernkaste nestvarne boje, boje satkane od vječne vremenske mijene, od čudesnog tkiva noćne tmine i trepravih struna sučanog dana. Te tajnovite sjenke tad u predstavi svijesti odjevaju odore svoje, srebrenkaso- zlaćane boje i zaigraju svoju anđeosku igru sa spoznajom u meni. Slične nebeskom orlu iz Danteove priče, anđelom dana i noći nazivam tada ta tajnovita svjetlosna bića jer zlaćana sjenka mi sunčane oaze u znanju daruje, a plavo- srebrenkasta gasi nepotrebne zvijezdane ideje i zaborav nećeg nevažnoga u meni najavljuje. Uživam u toj vječnoj igri svjetlosti i sjene, spoznajem, pamtim i zaboravljam u zagrljaju svjetlosti i tmine mog unutarnjeg neba i ponekad osjetim da tijela njina u jednu jedinu spoznaju stanu i kao da znaju da moja svijest malo odmora treba. Dani i noć sjedinjeni u pomrčini mog duševnog sunca, u spoznaji tada nesigurnost zatreperi, a nebeski orao sjedinjen u anđela dana i noći miruje u iščekivanju novog svitanja u mojoj svjesnoj spoznaji.
Ja i pokret
Godine su prolazile, ja sam prestala graditi kule u pijesku, prestala sam vjerovati u postojanje anđela čuvara, ali nikada nisam prestala slijediti misli čovjeka koje me je učio životu. Anatomija, kinezilogija, neurofiziologija su se sjedinjavale u moju današnju struku, ali u univerzumu moga uma su još uvijek žive ideokinetičke slike djetinjstva. Danas razumijem što mi je deda ostavio u nasljeđe. Naši pokreti su osnova i sredstvo kojim rješavamo sve životne zadatke, ostvarujemo životne ciljeve, ali sve to što mi radimo je izvan nas. Pokret je dio nas, pokret je naša svijest, naš život, pokret je onaj tajanstveni anđeo čuvar, pokret to smo mi. Ne sva, ali mnoga djela naših svakodnevnih pokreta su prolazna, nestanu kao što su nestajale i kule koje sam gradila u pjesku, ali pokret, svaki naš pokret vođen rukom anđela dana ostavlja svoj trag u senzomotoričkim kartama našega mozga.
Rutinski pokreti, izvedeni bez razmišljanja o razlogu, a onda i bez istinske želje za njihovim izvođenjem, postaju naše "loše navike". Koristeći ih godinama mi ne osjećamo koliko energije, pri njihovom nesvjesnom izvođenju, nepotrebno gubimo.
Svijest o pokretu, koji sam sebe motivira, pomaže pri savladavanju neugodnih zadataka, koje nam nameće svakodnevica. Stvaralački um koji izrasta iz svijesti o tijelu, usavršava pokret, a tijelo oblikovano takvim pokretima postaje naše osobno umjetničko djelo.
Kineziologija i 4- D samomobilizacija
Slijedeći kineziloška saznanja i analizirajući svakodnevne pokrete otkrila sam osnovne vremenske odjeljke koji proizlaze iz sameideje, želje ili potrebe za izvođenje pokreta:
- odjeljak u kojem je tijelo samo instrument upotrebe,
- odjeljak u kojem pravac pokreta određuje i oblikuje svoj prostor, te ostvaruje svoju geometriju i djelotvornost
- odjeljak koji nastaje i traje ritmom, određuje tempo i dinamiku pokreta, usklađuje vrijeme s prostorom njegovog nastajanja.
Tijelo u svakom slučaju ne smije biti samo instrument upotrebe. Svako, pa i najsitnije, pokretanje tijela bi trebalo biti sjedinjenje želje, uzroka i uspjeha, usklađivanje osjećaja koji pokret potiću i njegovog vidljivog vanjskog oblika te rezultata njegova izvođenja. Svjesnim samopoimanjem osjećamo želju za početkom pokreta u našim mislima i prelazak misaone u kinetičku energiju. Urođena nam spiralna dinamika pretvara pokret u zlatnu spiralu kojom stvaramo prostor- vrijeme pokreta. 4- D samomobilizacija je metoda kojom svaki svakodnevni pokret možemo pretvoriti u umijeće.
Tada pokret prelazi granice običnosti i postaje stvaralaštvo. Stvaralaštvo obično povezujemo s umjetnošću u kojoj ono pronalazi svoj pravi izraz.
Svaki čovjek nosi u sebi urođene nadarenosti, zatomljene mogućnosti, kojima utjeće na razvoj svoje stvaralačke inteligencije. Samo neki su rođeni da postanu mislioci, slikari, skulptori, glumci, muzičari, vrhunski sportaši. Svi smo rođeni s mogućnostima pokretanja. One postoje u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Često zatomljene stvaralačke mogućnosti su od prvog udisaja do zadnjeg izdisaja u nama. Nesmijemo dozvoliti da naš svakodnevni pokret ostane u okvirima nasljeđenih sposobnosti. Razvijajući svijest o pokretu ulazimo u čudesni svijet njegovog umjeća i sposobnost kreativnosti, sama od sebe, u nama raste. Stvaralaštvo je čudesna mogućnost našega uma, kao tajnovita lijepa žena, željena, osvajana, karizmatična i nikada dokraja razotkrivena. Ona izaziva osmjehom, odbija pogledom, zanosi pokretom. Kreativnost idealiziraju oni koji je nisu spoznali u sebi, a oni koji su je istinski spoznali tvrde da je nekada kao sotona koja život pretvara u pakao, jer je misao o njoj prisutna i u trenutcima bez spoznatih ideja.
Bilo kako bilo, jedno nam mora postati jasno, mi stavaralaštvo, tu često prikrivenu mogućnost, ne trebamo samo u trenutcima ljepote i pune inspiracije, ona nam je potrebna i u vremenu osobnih kriza, ona je nada u bezizlaznim situacijama, ona je snaga koja nas brani od monotonije i dosade svakodnevnog života. Ta mogućnost često ostaje skrivena iza našeg racionalnog uma, a onda iznenada kao grom iz vedrog neba zatutnji u našoj svijesti i zasja ljepotom nove stvaralačke misli. Da bi se to češće događalo moramo je u tim trenutcima prepoznati, osmisliti joj puteve razvoja i za nju zadržati vrata svijesti uvijek otvorena. Jedan od tih puteva neka bude i želja za umjećem pokreta.
4 D samopoimanje i govor tijela
Statistički gledano, najčešći sindrom " modernog građanina" je bol sustava za pokretanje. Za neke ljude je sindrom boli postao nepremostiva prepreka između utjelovljenog uma i tijela. Kada bi ti ljudi, svojim egoističnim "Ja", naučili slušati unutarnje vapaje, čuli bi zov njihovog, bolom uzdrmanog i uvrijeđenog, tijela. Razumjeli bi njegovu pobunu nakon dugogodišnje šutnje i tihog nadanja nekom priznanju, znaku ljubavi, nekoj emotivnoj potvrdi međusobnog pripadanja, svojoj svjesnoj spoznaji. Tada bi prepoznali u tom sindromu poziv na samoosjetilnost, samoosjećajnost i samorazumjevanje.
Ne tražeći pravi uzrok toj pobuni tijela, spoznavajući samo bol ti ljudi slijede imperative o potrebi bavljenja sportom da bi ojačali svoja tijela i smanjili riziko od ozljeda i bolova. Sport je danas za mnoge postao nešto kao nova religija, a oni su zaboravili povezivati pokret i molitvu. Religija ne ljeći ona smiruje.
"Ojačajte tijelo sportom, pa će bolovi prestati" je često izgovorena parola koju ne žalost mnogi slijede ne znajući što čine. Medicinski je dokazano da snaga nije lijek protiv bolova, snaga je sredstvo za održavanje korektne geometrije tijela i pokreta.
Kineziolozi studiraju korektan slijed pokreta i osmišljavaju ga u svim sportskim disciplinama. Sportaši od samih početaka uče sjediniti univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi sa geometrijom tijela i pokreta.
U sportu, nažalost još uvijek, nema univerzalne tehnike kojom bi tijelo zaista oslobodili od bolova. A "običan" čovjek neupućen u kinezilogiju i biokinematiku, ako mu se ne objasni, ne može znati da treningom snage, bez korektne geometrije tijela i pokreta, više šteti svom tijelu nego mu pomaže.
Mojim misaonim konzeptom, kojem sam dala radni naziv "Manu propria kineziterapija", želim kod mojih pacijenata osmisliti geometriju tijela da bi geometrija njihovih pokreta bila korektna. Slijedeći odjeljke po kojima se pokret razvija spoznala sam da jedino u prostor- vremenu možemo razvijati svijest o pokretu i pretvarati ga u svoje umijeće. Prostor- vrijeme je dimenzija u kojoj svojim svjesnim postojanjem živimo.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
4- D samopoimanje je metoda kojom pokušavam naučiti pacijente da misaono ulaze u svoje zglobove i tu u dubini trodimenzionalnog prostora osjete ritam i izvorište dinamične zlatne spirale svojih pokreta. Trenutak, u kojem osjete da pokret nije samo podizanje, spoštanje, savijanje i ispružanje ruke ili noge u zglobovima, nego da je uvijek prisutna i mala rotacija koja pokret pretvara u spiralno- valno širenje, je trenutak spoznaje prostor- vremena, četvrte dimenzije našeg stvarnog postojanja.
To je u istodobno i trenutak spoznavanja da im 4- D samostabilizacija zgloba olakšava uspostavljanje pravilne geometrije zgloba.
Spoznajom prostora zgloba, iz kojeg se širi ritam i spiralna dinamika pokreta, pokret sam od sebe postaje 4- D samomobilizacija, jer pacijent svjesno slijedi cijeli tijek pokreta.
http://zlatni-rez.blogspot.com/
Poslije manu propria kineziterapije je pacijent spreman da svoje pokrete pretvori u svoje umijeće. Umjećem svakodnevnog pokreta izjavljujemo tijelu ljubav, osvajamo ga lakoćom, samosjetilnošću, samoosjećajnosti i samorazumjevanjem ga smirujemo i predstavljamo drugima njegovom punom ljepotom.
